Godine 1970. jedan je američki psiholog napisao članak u kojemu je dotadašnje shvaćanje darovitosti dovedeno u pitanje. Niti jedan relevantan znanstveni časopis s ovom tematikom u Americi nije želio objaviti taj tekst. Danas, četrdesetak godina kasnije, taj je članak naslova “What makes giftedness?” najcitiraniji u području darovitosti i talenta, a njegov autor Joseph Renzulli jedno je od najznačajnijih imena suvremene psihologije. Joseph Renzulli ravnatelj je centra za kreativnost, obrazovanje darovitih učenika i razvoj talenta na Sveučilištu Connecticut. Kroz svoj višedesetljetni rad izmijenio je tradicionalno poimanje darovitosti i svojim promišljanjima unio kontroverze u područje darovitosti i talenta. No, njegova troprstenasta teorija darovitosti postala je jedna od najutjecajnijih i nalazi se u gotovo svakom udžbeniku koji se bavi pitanjima odgoja i obrazovanja darovitih učenika.

Imali smo čast porazgovarati s Joeom, kako se obično predstavlja, o darovitosti, talentu i obrazovanju.

Cijelu svoju karijeru posvetilis ste darovitosti i talentu. Jeste li i vi bili prepoznati kao darovito dijete za vrijeme vaših školskih dana?
Nisam nikad bio prepoznat kao darovito dijete. Moji učitelji bi me vjerojatno opisali kao vrlo dobrog učenika sa snažnim interesima u znanosti i kreativnom pisanju. Također vjerojatno bi rekli da sam bio znatiželjan u gotovo svemu, da sam postavljao puno pitanja i ulagao velik trud u aktivnosti koje su me zanimale.

Što bi društva i obrazovni sustavi u 21. stoljeću trebali imati na umu pri planiranju kurikuluma? Što bi trebao biti prioritet pri tome, dječja osobnost i kreativnost, kognitivne vještine, vrijednosti…? 
Prvi prioritet škola u 21. stoljeću trebao bi biti promoviranje kreativnosti i istraživački mindest, kroz obogaćivanje propisanog kurikuluma izazovnim aktivnostima. Teško je mijenjati kurikulum propisan od strane ministarstva, ipak možemo ga učiniti zanimljivijim i izazovnijim za učenika.

Postoji li kakav značajniji napredak u javnom obrazovanju u pogledu poticanja i razvijanja kreativnosti kod djece posljednjih nekoliko desetljeća? Jesu li škole danas otvorenije i osjetljivije za individualne potrebe svakog djeteta?
Tržište rada vrlo brzo se mijenja i to je utjecalo na shvaćanje važnosti poticanja razvoja kreativnosti i izvršnih funkcija u obrazovanju. Još uvijek postoji određeni otpor prema mijenjanju propisanih kurikuluma fokusiranih na memoriranje gradiva i pripremanja za ispite, no inovativni donositelji obrazovnih politika sve više otvaraju prostor kreativnosti i izvršnim funkcijama, koji su potrebne na tržištu rada, u istraživanju, poslovanju i industriji.

Kako vi vidite budućnost škole i javnog obrazovanja?
Premda je teško predviđati budućnost, vjerujem da su ekonomija i kvaliteta života svih nacija određeni kreativnom produktivnošću njihovih građana. Napredak u tehnologiji i potrebe tržišta rada za spomenutim vještinama jasno pokazuju da škole moraju postati fokusirane prema dinamičkom učenju i visokoj angažiranosti učenika. Također, škole bi mladim ljudima trebalo učiniti ugodnim okruženje za učenje.

Koje su najveće prepreke u odgoju i obrazovanju darovitih učenika? Koji bi mogao biti idući veliki korak u psihologiji darovitosti?
Najveća prepreka je otpor prema promjenama. Modeli koji se temelje na znanju i kreativnosti pokreću današnju ekonomiju i društveni napredak i trebali bi zamijeniti postojeći tvornički model obrazovanja koji je dizajniran kako bi služio potrebama industrijske revolucije.

Ivan Alagić