tjecaj povezanosti različitih osjetnih modaliteta na kognitivni razvoj dobro je poznat. Od najranijih dana usklađuju se dječja vizualno-spacijalna percepcija s onom dodirnom (haptičkom) i pokretnom (kinestetičkom). “Osvajajući” prostor oko sebe djeca percipiraju i uče kako funkcionira njihovo vlastito tijelo. Svoj odnos prema sebi odnosno prema svojoj okolini djeca prvenstveno izražavaju pokretima. Potom pokrete počinje pratiti i vizualno, odnosno likovno izražavanje. S vremenom djecu najčešće poučavamo o stjecanju vještina i izražavanju u različitim područjima izolirano. Tako se uči kako se crta i kako se pleše, na način da se te dvije stvari najčešće ne nastoje povezati iako je njihov spoj u neku ruku i prirodan.

Likovna umjetnica Mia Štark je u sklopu Proljetne škole kreativnosti vodila dvije radionice namijenjene darovitim učenicima čiji je cilj bio eksperimentirati u ova dva osjetna modaliteta – vizualno-spacijalnom i haptičko-kinestetičkom. Učenici su se okušali u crtanju na način na koji obično crtaju u školi, a potom su crtali na svojevrsnom “plesnom podiju”, zatvorenih očiju, bez modela, plana ili nekih drugih okvira. Prateći voditeljicine upute za opuštanje učenici su se kretali na papirnoj podlozi pokretima stvarajući crteže. Na taj način smo dobili svakojake linije i plohe koje predstavjaju odraze dječjih unutrašnjih stanja izraženih kroz pokret. Pokazalo se to kao izvrsna tehnika za eksperimentiranje s pokretima, dodirom i likovnim tehnikama.

Sistematizacija i statistička usporedba učeničkih povratnih informacija o doživljajima tijekom “klasičnog” i “eksperimentalnog” likovnog rada pokazala je da su se mališani u pojedinim aspektima radionice ugodnije i manje napeto osjećali tijekom nekonvencionalne umjetničke aktivnosti.

Malo smo se morali zaprljati za vrijeme ove radionice, ali naučili smo da postoje i drugačiji načini vizualnog izražavanja i da naše tijelo i pokreti imaju važnu ulogu u likovnosti te da i na ovaj način možemo razvijati vlastitu kreativnost.