Vaše će dijete vrlo vjerojatno do završetka osnovne škole bolje baratati računalom nego vi. Je li to dobro ili loše? Ako pogledamo svijet oko sebe, to nikako nije loše. Svakodnevno sve više sadržaja, vizualnih, glazbenih, literarnih, informacijskih i administrativnih, postaje digitalno. Istovremeno se sve više poslova obavljamo putem interneta. Možda nam se to ponekad ne sviđa, međutim svako vrijeme nosi svoja oruđa, svoju tehnologiju. Nekoć je vrhunac tehnologije bila – knjiga. U tom vremenu ljudi su se morali prilagoditi tome, naučiti čitati i koristiti se knjigom. Slično je i danas. Ako želite poslušati neku pjesmu novijeg datuma, sasvim sigurno ćete morati upotrijebiti računalo ili internet. Nekoć se djevojčicama zabranjivalo učenje čitanja i pisanja zato što se smatralo da im to nije potrebno i da bi trebale učiti vještine koje će im koristiti u domaćinstvu. Ta prilično nepoštena praksa onemogućavanja djevojčicama da budu prilagođene svijetu u kojem žive je, srećom, napuštena i danas sve djevojčice ravnopravno s dječacima uče čitati i pisati. Iz današnje perspektive razmišljanje tadašnjih roditelja se čini apsurdno i pomalo smiješno. Računalna tehnologija je dio današnjeg vremena i jednako tako onemogućavanje djeci da se koriste oruđima njihovog vremena nema baš previše smisla.
Osnove korištenja računala i interneta postaju dio temeljnih vještina, uz bok čitanju i pisanju. To su vještine koje će djecu pratiti i koje će im koristiti i u daljnjem školovanju, ali sasvim sigurno i na budućem radnom mjestu. Ipak, posljednjih godina, kako dostupnost računala i interneta postaje sve veća, pojavljuju se studije o utjecaju korištenja na računala na zdravlje i na dječji razvoj. Kako to obično biva, rezultati takvih istraživanja se, pod utjecajem medija, polariziraju i generaliziraju. Tako dobijemo tumačenja da je prisutnost računala u životu mališana ili povoljna ili nepovoljna. Ipak, stvari nisu crno-bijele.

Glavni prigovori korištenju računala u djetinjstvu tiču se poteškoća s fizičkim i mentalnim zdravljem djece. Često se govori da se djeca danas više ne igraju kako su se nekad igrala, fizički aktivno istražujući okolinu u društvu s drugom djecom. Igra je temeljna i nezaobilazna aktivnost u djetinjstvu koja je pokretač i sredstvo fizičkog i psihičkog razvoja svake osobe. Fizička igra je prvi oblik igre koji se pojavljuje u najranijem djetinjstvu kada novorođenče prvi puta počne mahati rukama i nogama. Smisao fizičke igre je u tome da dijete nauči što su udovi, što oni mogu i kako ih koristiti. Rastom i vježbom, učenjem hvatanja, bacanja, okretanja, puzanja, hodanja i sl.  usavršavamo svoje fizičke i motoričke sposobnosti. U srednjem i kasnom djetinjstvu fizička igra poprima druge oblike: hrvanje, trčanje, loptanje, penjanje… Najzreliji oblici fizičke igre postaju sportom i u tom obliku se zadržavaju i u odrasloj dobi. Ipak, stječe se dojam da fizička igra relativno rano iščezava iz suvremenog djetinjstva. Zašto je to tako? Ako pogledamo društveni kontekst u kojem se te promjene događaju, teško da možemo donijeti takav zaključak da je povećanje dostupnosti novih tehnologija direktan uzrok smanjenju fizičke aktivnosti mališana. Između računala i djeteta ipak se nalaze roditelji. Zanimljiva analiza provedena prošle godine (Moss, 2014) pokazuje da od 1970. naovamo djeca imaju sve manje prilike za igranje u okruženjima kao što su parkovi, igrališta, ulice ili nepoznati dijelovi mjesta u kojemu žive. Razlog tome leži u roditeljskim procjenama sigurnosti okruženja u kojem žive. Naime, pokazalo se da roditelji sredinu u kojoj žive sve više procjenjuju opasnom za sigurnost djece.  Djeca se, dakle, pretežno igraju u svojim domovima, organiziranim druženjima, specijaliziranim igraonicama, sigurnim igralištima i sl. Stoga, možemo zaključiti da fizička igra ne nestaje nego ju mi zamjenjujemo „sjedilačkim“ igrama. Bez obzira što djeca provode vrijeme za računalom, nema razloga da također ne provode vrijeme u nekoj fizičkoj aktivnosti na otvorenom. Zaključimo ovaj dio pitanjem: tko odlučuje koliko će vremena dijete provesti za računalom?

Osim uloge izvora znanja i informacija, suvremene tehnologije imaju i ulogu izvora zabave. Istražujući na internetu možemo uštedjeti puno vremena i napora u primjerice pisanju seminarskog rada. Isto tako možemo lako doći do sadržaja koji su nam trebaju ili su nam zanimljivi. Nije ni potrebno opisivati kako su nove tehnologije olakšale i ubrzale komunikaciju. Elektronička pošta, SMS, internetski video-pozivi i društvene mreže postali su dio svakodnevice gotovo u trenu i gotovo u trenu možemo kontaktirati bilo koga. Kada je u pitanju zabava, većina suvremenih prigovora korištenju novih tehnologija odnosi se na računalne igre. Što nije u redu s računalim igrama? Zapravo, ništa. Računalne igre su prisutne u našem okruženju oko tri desetljeća, zabavne su, šarolike i nerijetko poučne. One predstavljaju rijetko viđenu sintezu slike, zvuka, pokreta, logike, fabule i interaktivnosti. Računalne igre istovremeno aktiviraju više različitih regija u mozgu i zato kod nas izazivaju pažnju i interes. Svaka naš postupak ili akcija trenutno izaziva promjenu u igri, automatski vidimo posljedice koje je naša akcija izazvala. To šalje značajnu povratnu informaciju o onome što činimo i koliko smo uspješni u tome. No, istovremeno to može predstavljati i problem. Igre su često dizajnirane tako da nas „vuku“ naprijed, da nastavimo rješavati zadatke i to ih čini zaraznima. Zbog
ovog razloga su prigovori koje donose studije utjecaja računala na dječji razvoj u većoj mjeri opravdani. Doista nema opravdanja ako djeca provode sate i sate igrajući se za računalom zanemarujući druge aspekte svog svakodnevnog života: obaveze, školu, društvenost, fizičku aktivnost i odmor.

Međutim, kao što je i u prethodnom dijelu istaknuto, između računala i djece stoje roditelji. Djeca u svojim formativnim godinama još uvijek nemaju razvijenu kritičnost i u pravilu se teško nose s donošenjem odluka. Prema tome, ako ne mogu sama, količinu vremena provedenog za računalom trebaju donijeti roditelji. Računalne igre ne smiju „istisnuti“ sve druge oblike igranja iz djetinjstva. Međutim, nema razloga da one ne budu prisutne. Ako ih se razumno koristi, mogu postati sredstvo učenja i razvijanja nekih kognitivnih vještina kao što su pažnja, radno pamćenje, planiranje, anticipiranje, kombinatorika, logičko i asocijativno mišljenje, koordinacija, fina motorika i brojne druge. Kao i u svemu, i kod koištenja računala, pitanje mjere je osnovno pitanje. Nove tehnologije obogaćuju našu svakodnevicu i, uz razumno korištenje, mogu nam omogućiti brojne koristi. Ako govorimo o izostanku fizičke aktivnosti, jednako ćemo biti neaktivni ako nekoliko sati provedemo u čitanju knjige ili u surfanju internetom. Dakle, niti jedan od aspekata dječjeg razvoja, fizički, motorički, kognitivni, emocionalni ili socijalni, ne smije biti zanemaren, što je preduvjet razvoja zdrave i prilagođene osobe. Upitajmo se: što ćemo s računalom?