Osnovni preduvjet svih programa i pristupa poticanju kreativnosti jest osiguravanje optimalnog okruženja u kojemu će djeca imati dovoljno prilika za učenje i izazova za savladavanje. To podrazumijeva raznolikost izvora znanja, aktivnosti i prilika za stjecanje iskustava. Zamislimo da smo uspjeli osigurati sve ove preduvjete. Je li to dovoljno za razvijanje dječje kreativnosti? Nije, dakako. Vjerojatno ključnu ulogu u ovom procesu igra edukator te način na koji vodi i organizira učenje i kreativni rad. Istraživanje, izražavanje, eksperimentiranje i stvaralaštvo u bilo kojoj domeni započinje određenim uputama kojima edukator sužava ili proširuje “divergentni prostor” u kojemu mališani mogu koristiti svoje ideje i rješavati probleme. U procesu poticanja kreativnosti edukatori nekim stvarima trebaju pribjegavati, a neke trebaju izbjegavati. Ono što treba izbjegavati su postupci, pa i stvari koje govorimo sebi ili drugima, a koje inhibiraju kreativno mišljenje. U jednom istraživanju (Davis, 1999) identificirane su neke fraze iz svakodnevnog govora, tzv. kočnice, za koje se pokazalo da mogu utjecati na tijek kreativnog procesa:
Oduvijek smo to radili na ovaj način.- Što bi tvoji roditelji mislili o tome što radiš?
- Ne ljuljaj brod!
- Budi praktičan.
- To je previše riskantno!
- Ali to će značiti samo više posla.
- Ne vrijedi se boriti protiv pravila (zakona).
- Moraš se uozbiljiti!
- Ne talasaj.
- To je gubitak vremena.
- Ovo nije moj posao!
- To nikad neće uspjeti.
Svima su nam poznate ove fraze. Vjerojatno ih i sami često koristimo. Ako proučimo ove rečenice, u terminima kreativnog mišljenja, one nas uglavnom odvraćaju od novih ideja i riskiranja te nas usmjeravaju prema konvencionalnim rješenjima i dobro utabanim stazama. Ponekad je i takav pristup koristan, no ako govorimo o poticanju kreativnosti kod mališana ovakav način ne doprinosi razvijanju fleksibilnosti i otvorenosti za iskustva. Djeca oko desete godine počinju usvajati konformistički način razmišljanja koji, jednom kada je usvojen, predstavlja značajnu prepreku u slobodnom toku kreativnih impulsa. Naravno, na umu treba imati da mališani trebaju prepoznati situacije i ponašanja koja su nekonvencionalna, ali su i društveno neprihvatljiva ili opasna.
Što bi, prema tome, trebalo učiniti? Kod planiranja kurikuluma svakako treba predvidjeti dovoljno prostora (i fizičkog i vremenskog) za istraživanje i stvaranje, ali i za sigurno riskiranje. Neovisno o kojoj domeni se radi, prirodoslovnoj, humanističkoj ili umjetničkoj, i u istraživačkim i u stvaralačkim aktivnostima mališani moraju steći autentična iskustva i određene stvari doživjeti “na vlastitoj koži” kako bi postale naučene i dovele do uvida u neko specifično područje učenja ili rada.
Posebice je to važno ako govorimo o socijalnim aspektima kreativnosti, točnije situacijama kada moramo svoj uradak prezentirati osobama koje nas okružuju. Rizik je to koji nas neće napustiti završetkom škole i pratit će nas cijeli život – pitamo se hoće li nas tko kritizirati? Vjerojatno hoće, i kritike ponekad mogu biti korisne. No, na nelagodu koja se pojavljuje kada izlazimo na pozornicu se moramo naviknuti jer biti kreativan znači donositi inovacije u okruženje koje neće uvijek biti naklonjeno ili spremno za novotarije. Čime god da se bave djeca su u procesu učenja i umrljani crtež ili srušenu konstrukciju broda ne možemo smatrati neuspjesima. Čak i ako smo to možda predvidjeli i znali da neće uspjeti. Djeca trebaju razviti odvažnost i hrabrost, kako u eksperimentiranju tako i u prezentiranju svog rada. Kada su “kočnice” u pitanju, zapitajmo se što sami sebi govorimo da bismo se spriječili u stvaranju novosti u vlastitoj svakodnevici? Uklonimo li neku “kočnicu” možda i postanemo malo hrabriji.
Ivan Alagić
Davis, B. (1999). Barriers to creativity and creative attitudes. u Encyclopedia of creativity, 165–174. San Diego, CA: Academic Press.