Ekskluzivnost ili inkluzivnost naprednih programa u odgojno-obrazovnoj praksi često je pitanje rasprava, kako teoretičara tako i praktičara. Programi namijenjeni učenicima s posebnim potrebama (učenicima s teškoćama i darovitim učenicima) uvijek su ciljano dizajnirani za pojedinu učeničku skupinu i tada ostatak učenika (u razredu ili školi) ne pohađa takav program. Kada govorimo o obrazovanju darovitih učenika u školama postoji nekoliko mogućnosti uključivanja darovitih učenika u napredne aktivnosti: dodatna nastava, izvannastavne aktivnosti, različiti projekti i dr. Kandidati za ovakve programe najčešće se ‘regrutiraju’ kroz postupke identifikacije, psihometrijskom procjenom (testiranje sposobosti), procjenom specifičnih karakteristika učenika te procjenom postignuća u učionici i izvan nje. Međutim, treba li škola omogućiti uključivanje u napredne programe i učenicima koji nisu zadovoljili kriterije koje smo postavili? Ukoliko bismo programe postavili ekskluzivno tada mnogi zainteresirani učenici ne bi imali pristup naprednim sadržajima. To bi nesumnjivo izazvalo pokoju suzu, tenzije i negativan stav pojedinih učenika, roditelja pa i učitelja prema naprednim programima i elitističko stajalište prema darovitosti općenito. Prema tome, napredni programi trebali bi biti inkluzivni odnosno otvoreni za sve zainteresirane.
No, trebaju li napredni programi biti namijenjeni svima? Nipošto. Smisao naprednih kurikuluma je osigurati sistematično organizirana napredna znanja i osiguravanje prilika za razvijanje vještina i talenata na razini višoj u odnosu na onu koja je definirana standardnim kurikulumom. Pojednostavljeno rečeno, u naprednim programima ‘letvica’ treba biti postavljena nešto više i na toj razini treba ostati za čitavo vrijeme trajanja programa, bilo da se radi o ‘naprednoj’ matematici, likovnom stvaralaštvu, fizici ili dramskoj skupini. Dobro je poznata pojava snižavanja očekivanja i popustljivosti u ocjenjivanju kako se približava kraj školske godine, i istu pojavu možemo uočiti i u naprednim programima.
Znači li to da će neki učenici odustati od neke izvannastavne aktivnosti? Najvjerojatnije da. Zbog dodatnog tjednog opterećenja, prebrzog tempa, zahtjevnih zadataka ili nekog drugog razloga nije neočekivano da učenici prosječnog razvoja spontano odustanu. U konačnici, i mnogi daroviti učenici odustaju od naprednih programa iz raznih razloga. No, nema razloga da se svi učenici s visokom motivacijom ne pozabave teškim zadacima te na taj način nešto nauče ili steknu neko iskustvo. Kako bi se izbjegla negativna atmosfera zbog odustajanja svakako bi na početku nekog programa (npr. na početku školske godine) trebalo precizno naglasiti da će se na ovim satima raditi zahtjevne i kompleksne stvari kako bi i učenici i roditelji imali jasnu sliku o aktivnostima u koje se uključuju te kako bi si mogli postaviti realnija očekivanja i ciljeve.
Od inkluzivnosti programa za darovite i daroviti učenici mogu imati koristi ali ne samo u akademskom smislu. Opažanje i suradnja s učenicima različitih sposobosti i afiniteta omogućuje darovitim učenicima da na realističniji način opažaju vlastite sposobnosti i razvoj svojih talenata. Ovo je posebno važno jer daroviti učenici nerijetko imaju konfuznu sliku o vlastitim sposobnostima što ponekad izaziva teškoće u osobnom i socijalnom funkcioniranju. Istovremeno neki daroviti učenici mogu razviti karakteristike socijalnog makijavelizma i primjerice inkluzivni projekti prilika su za prevenciju takvih pojava i prilika za poticanje socijalneosjetljivosti. Na ovaj način mogu se upoznati s različitostima drugih učenika i pronaći odgovor na pitanje koje ih često muči – zašto drugi ne mogu riješiti ove zadatke koji meni idu s lakoćom?
Kao što je ranije rečeno od naprednih programa svi mogu imati neke koristi, ali uvijek trebamo imati na umu da napredni programi jesu i trebaju ostati – teški.
Ivan Alagić, dipl.psih.