Who is who u hrvatskoj psihologiji se ne može napisati bez imena i prezimena Vladimira Takšića. Ugledni znanstvenik čiji je rad i značaj odavno prešao granice Hrvatske, sveučilišni profesor i mentor brojnih generacija studenata raznih sveučilišta. Još iz studentskih dana pamtim srdačnost i karakterističan prijateljski nastup profesora Takšića, kada sam i saznao tko je jedan od pionira u istraživanjima emocionalne inteligencije. Imali smo priliku proćaskati, i zapisao sam neka Taletova razmišljanja.
Svoju karijeru posvetili ste istraživanju emocionalne inteligencije. Možete li izdvojiti koja su otkrića vama osobno bila najzanimljivija. Također, je li ostalo nekih neodgovorenih pitanja na koja biste voljeli znati odgovor?
Istraživanju EI me je privukla ideja da emocije mogu imati pozitivan utjecaj na naše ponašanje i djelovanje. Pogotovo me u tome učvrstio vrlo tvrdokorni negativan stav nekih mojih kolega koji su mi „dobronamjerno“ savjetovali da se „manem ćorava posla“! Uvijek ističem poticaj i podršku pokojnog profesora i mentora prof. dr. Alije Kulenovića, pa smo zajednički krenuli u tada nepoznat i „opskurni“ konstrukt. Emocije pa i EI su vrlo složen koncept jer su dio gotovo svake ljudske djelatnosti, tako da ima više otvorenih pitanja nego činjenica koje su potvrđene. Zajedno sa svojim suradnicima od početka se najviše bavim pitanje mjerenja EI, a to je „nikad završena priča (never ending story)“!
U posljednjih godinu dana živimo u posebno stresnim okolnostima. Mnogi istraživači su se pozabavili pitanjem kako pandemijske okolnosti utječu na naše psihičko funkcioniranje. Što kažu istraživanja? Nosimo li se dobro sa svime što nas trenutno okružuje?
Pandemije i potresi su pojave koje nas ostavljaju nemoćnima, jer ih ne možemo kontrolirati. Ipak, kako teorija tako i istraživanja EI pokazuju da možemo regulirati i upravljati našim emocijama (kako fiziološkim tako i psihičkim reakcijama) ma koliko one bile intenzivne i da se to može naučiti. Drago mi je vidjeti da su se kolege psiholozi vrlo brzo i efikasno organizirali i pomažu ljudima pogođenim ovim katastrofama.
U Klikeraju bavimo se radom s darovitom djecom i mladima. Je li inteligentnijim ljudima lakše preživjeti ovakve stresne periode?
Nesumnjivo je da inteligencija pomaže ljudima rješavati različite probleme. Međutim, pojava EI je bila vezana uz činjenicu da visoki IQ, pogotovo u testovima apstraktnog mišljenja nije dovoljan za akademski i uspjeh u poslu, a daleko od toga da je određivao uspjeh u privatnom životu. Tako su pored već poznate socijalne inteligencije, opazili da postoji potreba i važno mjesto EI u našim životima. To je odgovor i na Vaše pitanje gdje bi se i s darovitom djecom trebalo raditi na razvoju socijalnih i emocionalnih vještina koje će im biti neophodne u realnom životu.
Može li se emocionalna inteligencija naučiti? Možemo li djecu uspješno poučavati tome? Kakva su vaša iskustva u tom području?
EI spada u tzv. kristaliziranu inteligenciju koja se bazira na učenju i iskustvu i tako razvija cijeloga života. Već od početka bavljenja EI radimo na programima razvoja emocionalnih i socijalnih vještina. Tu moram istači veliku podršku samih autora EI Jacka Mayera i Petera Saloveya, kao i Marca Bracketta direktora Yale Centra za razvoj EI koji su nam ustupili svoj Program koji smo prilagodili našim uvjetima. S kolegom doc. dr. Dariom Vučenovićem već godinama educiramo stručnjake u različitim područjima od škola, učeničkih domova, socijalnih ustanova kako provoditi Marcov Program emocionalnog opismenjavanja koji je adaptirala kolegica dr. sci. Radenka Munjas Samarin i provjerila u svojoj magistarskoj radnji. Osnovo pravilo koje su brojni strani autori, a i mi dokazali u brojim istraživanjima je da programi razvoja emocionalnih vještina i kompetentnosti moraju bit provođeni sustavno i dugotrajno. Najveći problem s kojima se većina stručnjaka koji provode programe susreće je nedostatak prostora u prenatrpanom školskom rasporedu. Zato me raduje činjenica da je u našoj Cjelovitom reformi u međupredmetnim temama predviđen prostor za socijalno i emocionalno učenje.
Možete li nam nešto reći o EI darovitosti? Treba li sustavno identificirati djecu s visokim EQ ili ih treba pustiti da plivaju u prirodnom okruženju njihovih vršnjaka? U kojim smjerovima bi trebalo usmjeravati ovakve mališane?
Prema Gardnerovoj teoriji višestrukih inteligencija imamo razloga tvrditi da svako dijete ima potencijal za određenu vrstu aktivnosti i svoju osobnu inteligenciju. To onda posebno vrijedi za darovitu djecu, ali bi bilo pogrešno zadržati se samo na logičko-matematičkoj ili verbalnoj inteligenciji. Sviđa mi se Gardnerova ideja da je intrapersonalna inteligencija ona koja upravlja svim ostalim inteligencijama. To naglašava važnost razvoja socijalnih i emocionalnih vještina i kompetencija i darovite djece, a ne ih samo usmjeravati isključivo u jednom smjeru.
U kojoj je mjeri učenje o emocijama i emocionalnim kompetencijama zastupljeno u našem obrazovnom sustavu, bi li trebalo, poput Danske i Nizozemske, uvesti npr. predmet empatija ili neki sličan?
Već sam spomenuo da me raduje da je Cjelovita kurikularna reforma uvela kroz program Osobni i socijalni razvoj programe u kojima se uči o emocijama. To je odavno uvedeno u većini škola u SAD i zapadnoeuropskim zemljama i pokazalo se opravdanim. Empatiju su autori EI od početka smatrali ključnim kriterijem. To znači da ako nešto želite zvati EI, to mora biti usko povezano s empatijom. Sva moja istraživanja su to potvrdila. Znači da programi razvoja EI uključuju razvijanje empatije, pogotovo kognitivnog aspekta – preuzimanje perspektive druge osobe.
Bi li edukacija edukatora i školskih ravnatelja u području emocionalnih kompetencija doprinijela kvaliteti obrazovanja?
Odavno je potvrđeno da je emocionalna kompetencija neophodna za sve koji su interakciji s drugim osobama. Neki su to odmah prihvatili i imali od toga velike koristi, a drugi i dan-danas negiraju značaj EI.
Ako pitanje nije neumjesno, ide li i EI u mirovinu? Znamo da se IQ mijenja tijekom života, dolazi li i do promjena u emocionalnim kompetencijama na dugoročnom planu? S obzirom na vaše nedavno umirovljenje, imate li kakav savjet za svoje vršnjake?
Kao i većina sveučilišnih profesora, uvijek ovdje odgovaram da nisam u mirovini nego u – penziji. Kada dođete u tu situaciju, onda ćete vidjeti o čemu se radi. Zahvaljujući mojim kolegama koji su prepoznali moj rad, izabran sam u zvanje profesora emeritusa, tako da mogu raditi na Fakultetu i predavati na doktorskom studiju. Zna se da s godinama opada brzina procesiranja informacija, ili tzv. fluidna inteligencija. Već sam spomenuo da je EI klasični primjer kristalizirane inteligencije koja se povećava s dobi i slijedi trend onoga što su odavno ljudi poznavali, a poznati istraživač inteligencije Robert Sternberg nazvao – mudrost. Kulture koje su se oslanjale na mudrost svojih članova su uvijek napredovale, pa je moj savjet vršnjacima da iskoriste svoje iskustvo i mudrost i ostanu aktivni.
Do neke iduće zgode.
Ivan Alagić