Zahvaljujući svojim potencijalima daroviti učenici bi trebali bez većih problema moći savladavati zadatke i obaveze ili ostvarivati ciljeve koje si zadaju. No, nerijetko to nije slučaj. Razlozi za to mogu biti razni: emocionalni, socijalni ili motivacijski. Prema suvremenim shvaćanjima darovitosti (npr. Renzulli, Gagné) ističu važnost motivacijskih čimbenika u razvoju i realizaciji darovitosti. Intelektualni potencijal koji daroviti učenik ima treba biti stavljen “u pogon” i karakteristika dobro prilagođene darovite djece jest samoregulacija i samomotivacija, odnosno sposobnosti reguliranja vlastitih emocija i motivacije. To je prilično važno kada uzmemo u obzir da rad u bilo kojem području donosi povremene neuspjehe i krize što može poljuljati učenikovu ustrajnost u tome da zadatak ili projekt izvede do kraja. Razumljivo, uspješniji su oni pojedinci koji u takvim trenucima bolje reguliraju vlastitu motivaciju, bilo samostalno ili uz pomoć okoline. U nastavku slijede neki od najčešćih razloga koji uzrokuju pad motivacije.

Temperament. Temperament kao specifičan način emocionalnog doživljavanja i ponašanja uvelike određuje to što ćemo raditi, s kime i kojim intenzitetom. Na temelju toga si biramo društvo, aktivnosti i okruženje u kojemu se osjećamo ugodno. Neki učenici nemaju velikih problema sa aktivnostima koje su im nametnute i odraditi će zadaće kako se od njih očekuje. S druge pak strane neki će negodovati ili stvarati otpor prema situacijama u koje su postavljeni i inzistirati na vlastitim uvjetima. Ovakvi konflikti direktno utječu na proces učenja i rada te u konačnici narušavaju uspješnost u školi ili nekoj drugoj aktivnosti. Kako doskočiti ovome? Najjednostaviji način je da djeci omogućimo da istraže svoje interese i, koliko je to moguće, omogućimo prostor u kojemu će se baviti nečime što im pobuđuje znatiželju i što ih samo po sebi motivira.

Perfekcionizam. Kao strah od pogrešaka ili netolerancije na savršenost u subjektivnom smislu, perfekcionizam je često karakteristika darovitih učenika. Kao posljedica visokih očekivanja od sebe, tuđih očekivanja ili kao potreba da se nešto uradi točno onako kako zamišljamo da bi trebalo biti, perfekcionizam može biti izvorom frustracije. Često se pojavljuje kada učenik nema dovoljno znanja i vještina da obavi zadaću onako kako je zamislio ili kada si zacrta neostvarive ili ciljeve koji su u aktualnom trenutku previše zahtjevni. Premda ponekad perfekcionizam može biti koristan, u većini životnih siutacija on stvara uglavnom nepotrebnu tjeskobu. Kako se nositi s perfekcionizmom? Prvenstveno bi kod učenika trebalo razvijati uvjerenja (vlastitom rastu) te graditi strpljivost i ustrajnost. I dakako, učeniku omogućiti stjecanje uvida da greške većinom nisu skupe.

Neujednačeni razvoj. Mlađi učenici se mogu naći u situacijama ili periodima kada su različiti aspekti njihovog razvoja neujednačeni u svom intenzitetu ili kompleksnosti. Tako možemo imati djecu koja su izrazito napredna u razumijevanju određene tematike, a istovremeno u drugim područjima života ne pokazuju adekvatno razvijene sposobnosti ili osobine. Djeca koja rano čitaju literaturu namijenjenu starijim učenicima istovremeno mogu „zakazati“ u elementarnim vještinama u svakodnevici. Jednako tako emocionalni razvoj ne mora uvijek pratiti napredan kognitivni razvoj. Djeca koja pojedine sposobnosti imaju visoko razvijene, a druge ne, na prvi pogled mogu djelovati starije i zrelije od svojih vršnjaka, no različitost svakodnevnih situacija u pravilu otkriva da nisu iznadprosječno kompetentni u svemu. Za prevladavanje ovakvih razvojnih neravnoteža važno je strpljenje i razumijevanje odraslih, kod kuće i u školi, te posvećivanje vremena vježbi i socijalizaciji.

Dvostruke potrebe. Učenici koji imaju teškoće s izvršnim funkcijama, emocionalno-socijalizacijske, fizičke ili motoričke teškoće također mogu imati visoke kognitivne potencijale i time spadati u populaciju darovitih učenika. Određeni poremećaji iz autističnog spektra, ADHD, disleksija, teškoće u kretanju ili tjelesna oštećenja mogu značajno otežati ili usporiti školski uspjeh. U ovim slučajevima preporučljivo je kod učenika razvijati adekvatne mehanizme suočavanja sa stresom i frustracijom. Također poželjno bi bilo senzibilizirati okolinu u kojoj učenik boravi kako bi se što kvalitetnije pristupilo odgojno-obrazovnom procesu i djetetovim dvostrukim ili višestrukim potrebama.

Slika o sebi. Daroviti učenici relativno brzo postanu svjesni svoje različitosti u odnosu na ostale učenike. Ta spoznaja može dovesti do različitih uvjerenja i ponašanja. Dodatni problem može nastati kada se učenike, primjerice kroz sustavnu identifikaciju u školi, prepozna i proglasi darovitima. Neki učenici se dobro nose s vlastitom različitošću te adekvatno prihvaćaju novonastala očekivanja, kritike i zahtjeve. Drugima je ovakva promjena previše stresna i loše se nose s etiketom darovitog učenika. To može rezultirati brojnim socijalizacijskim problemima, od toga da učenik ne želi pokazati svoj talent, razvijanja straha od uspjeha što dovodi do postizanja prosječnog ili ispodprosječnog školskog ili izvanškolskog uspjeha. U ovakvim slučajevima važna je informiranost roditelja i učitelja kako se ne bi stvorilo neprijateljsko okruženje prema različitosti darovitih učenika. Istovremeno nužno je djelovati na učenikovu sliku o sebi i djetetovo samopoimanje vlastitih sposobnosti.

Ivan Alagić