Jedan se dječak bojao školskih ispitivanja i shvatio je da zbog toga njegove ocjene nisu onakve kakve bi mogle biti.  To je vjerojatno bio početak njegovog interesa za psihologiju.  Danas, šezdesetak godina kasnije, vjerojatno ne postoji udžbenik ili koja druga publikacija iz kognitivne psihologije u kojoj se ne spominje ime tog dječaka. Robert Sternberg se smatra jednim od najutjecajnijih psihologa u 20. stoljeću. Poznat je po svojim istraživanjima i teorijama inteligencije, kreativnosti, mudrosti i ljubavi, i svojim je radom značajno oblikovao današnju kognitivnu i edukacijsku psihologiju.  Bivši je predavač na mnogim sveučilištima i predsjednik Američke psihološke asocijacije (APA), a danas je profesor ljudskog razvoja na sveučilištu Cornell i česti kritičar testova inteligencije. Imali smo čast kratko porazgovarati s Bobom, kako se sam voli predstavljati.

Postoji li jednostavno objašnjenje zašto pametni ljudi čine glupe stvari? Referiram se na vašu teoriju mudrosti. Kakva je povezanost gluposti i inteligencije?
Prilično jednostavno. Pametni ljudi smatraju da su “imuni” na činjenje glupih stvari, što ih zauzvrat čini upravo podložnim za činjenje glupih stvari.  Inteligencija nije garancija mudrosti, daleko od toga, što možemo vidjeti u slučaju političara koji upravljaju raznim državama (uključujući i moju).

Koje osobine, prema tome, čovjek treba imati da čini gluposti ili donosi loše odluke?
Budalasti  ljudi skloni su činiti kognitivne greške: nerealni optimizam (skloni su vjerovati da je neka ideja dobra ako je njihova, bez obzira što ne znaju o čemu govore), egocentričnost (sve se vrti oko njih), smatraju se sveznajućima (smatraju da se razumiju u sve), svemogućima (da mogu činiti što žele), nerealna neranjivost (smatraju  da mogu činiti što žele bez posljedica), etička dvostruka mjerila (smatraju da je etičnost bitna, ali samo u slučaju drugih ljudi).

Koje su prednosti i nedostaci obrazovanja u 21. stoljeću? Koji su najveći izazovi? Mogu li škole pratiti današnji način života?
Obrazovanje u 21. stoljeću značajno se ne razlikuje od onoga iz 18. stoljeća. Učitelji i dalje iste stvari čine dobro, odnosno loše. Glavni problem je u tome što najznačajniji naglasak stavljamo na znanje, koje će dobrim dijelom brzo postati zastarjelo, do kojega se relativno lako može doći putem tražilica i za kojim učenici većinom nemaju potrebu.

Čemu bi trebalo posvetiti najveću pažnju, danas, ali i u budućnosti odgoja i obrazovanja?
Najvažnije vještine koje bi trebalo steći 21. stoljeću su one koje se temelje na kreativnosti i mudrosti.  Osnovno je pitanje kako unaprijediti svijet (kreativnost) na način da ga ne uništimo (mudrost). Doista, svijet si ne može priuštiti narcisoidne lidere kakve mnoge zemlje danas imaju.  Ako svi, kao svijet, ne počnemo promišljati mudrije, uskoro neće biti tog svijeta u kojemu bismo mogli promišljati uopće. Žohari, bakterije i drugi organizmi koji bi preživjeli velike katastrofe neće imati potrebe za mudrošću jer oni nemaju takvu moć za uništavanje vlastitog svijeta kao što ljudi to marljivo čine.

Ivan Alagić