Asinkronija. Asinkroni razvoj označava nesklad između kognitivnog i emocionalnog razvoja. Psihosocijalni razvoj darovite djece često je neusklađen. Iz tog razloga poneki daroviti mališani djeluju starmalo, neobično ili neprilagođeno. To je u pravilu odraz emocionalnih neravnoteža koje posljedično mogu izazvati probleme u osobnom i društvenom životu. U ovakvim okolnostima u odgoju je važno posvetiti pažnju i emocionalnom razvoju, a ne samo intelektualnom te poticati emocionalne kompetencije i socijalne vještine.
Emocionalna intenzivnost. Emocionalna intenzivost jedna je od najčešćih karakteristika darovitih mališana. Duboko i snažno proživljavanje svakodnevnih situacija emocionalni život darovite djece čini dinamičnijim i nerijetko turbulentnijim u odnosu na njihove vršnjake. U situacijama kada se ne uspijevamo nositi sa snažnim emocijama važno je sigurno okruženje, razumijevanje i društvo sličnih vršnjaka.
Samopoštovanje. Slika o sebi kod darovite djece, posebice kod tinejdžera, često je negativna. Ako u obzir uzmemo izazove s kojima se suočavaju to možda i nije neočekivano. Pretjerana samokritičnost i perfekcionizam, uspoređivanje s drugima, očekivanja okoline i visoko postavljene letvice mogu uzrokovati osjećaje manje vrijednosti i krivnje te rezultirati odustajanjem. Kako mališani ne bi odustali od sebe nužno je pažljivo graditi pozitivnu sliku o sebi kako bi se osjećali dobro u vlastitim cipelama i poštovali svoje uspjehe i prihvaćali neuspjehe.
Perfekcionizam. Perfekcionizam obično prepoznajemo u temeljitosti, posvećenosti detaljima i sl. među darovitim mališanima perfekcionizam je česta osobina. Djeca koja vide praktična, tehnička i estetska poboljšanja u raznim stvarima, željet će ih postići i vjerojatno će zbog toga biti uspješnija u školskim zadacima. Međutim, perfekcionizam može stvoriti značajne teškoće ako su u pitanju međuljudski odnosi (težnja idealizmu) ili mi sami (pretjerana samokritičnost). Kada perfekcionizam počne narušavati svakodnevno funkcioniranje, djeci je važno pružiti priliku da sagledaju nesavršenost kao značajku okruženja u kojemu živimo. Socioemocionalna podrška je ključ u razvijanju realnih očekivanja i razlikovanju bitnog od manje bitnog.
2E. Darovita djeca s razvojnim teškoćama pripadaju skupini djece koja najrjeđe bude prepoznata kao darovita. U literaturi se ova skupina opisuje kao učenici s dvostrukim potrebama ili 2E učenici (twice-exceptional). Najčešće govorimo o djeci koja istovremeno imaju visoke kognitivne sposobnosti i specifične teškoće u učenju (npr. disleksija i dr.) ili određene neurološke smetnje (npr. poremećaji pažnje i dr.). Ove poteškoće u pravilu budu zamaskirane prosječnim dobrim školskim uspjehom kada se čini da djeca nemaju većih problema u ovladavanju gradivom. I ovakvi mališani trebaju pravovremeno prepoznavanje njihovih specifičnosti, razumijevanje te emocionalnu podršku kako bi prihvatili i razvili zdrave strategije nošenja s vlastitim teškoćama.
Osamljenost. Zbog svojih specifičnih karakteristika darovita djeca često naizlaze na nerazumijevanje od strane svojih vršnjaka i odraslih. Nerijetko se suočavaju s teškoćama u stvaranju prijateljstava što može značajno utjecati na socijalni ali i osobni razvoj. I za osobni i za socijalni razvoj darovitih mališana ponekad je i ključno druženje s istomišljenicima – vršnjacima sličnih osobina, interesa, pogleda na svijet, ali i problema. Na odraslima i edukatorima je da osamljenoj djeci pruže emocionalnu podršku i prilike za stvaranje prijateljstava sa sličnom djecom.
Podbacivanje. Zahvaljujući genetskim predispozicijama darovita djeca imaju mogućnost razviti specifične talente, uspješnost u školi i visoku stručnost u radu u kasnijoj dobi. No, na tom putu značajan broj darovitih u tome ne uspije. Obično govorimo o akademskom podbacivanju kada učenici s visokim potencijalima postižu uspjehe u okvirima prosjeka. Okolnosti koje najčešće dovode do ovoga odnose se na emocionalnost i nestabilnu motivaciju, zdravstvene čimbenike, nepoticajnost obiteljskog i školskog okruženja, previsoka očekivanja, nepostojanje prilika za učenje i istraživanje te zanemarivanje razvoja osobnosti i pozitivne slike o sebi.
Stigma. Stigma darovitosti nastaje kada većinu dječjih ponašanja i (ne)uspjeha pripisujemo njihovim nadprosječnim sposobnostima. Posebno je prisutna među školarcima gdje se školski uspjesi pripisuju njihovim talentima, a neuspjesi lijenosti ili nemarnosti. Daroviti učenici nisu nužno dobri u svemu što rade i učitelji moraju biti oprezni kako bistru djecu ne bi pretvorili u jokera za sve. Tako sprječavamo mogućnost pojave preopterećenosti i sagorijevanja. Najveća opasnost previsokih očekivanja od darovitih učenika leži u rezignaciji od osobnih interesa i stvaranju otpora prema učenju i razvoju.
Ivan Alagić, dipl.psih.