Vještine kreativnosti, kritičkog mišljenja, rješavanja problema i komunikacije smatraju se vještinama 21. stoljeća. Sve više istraživanja pokazuje kako su upravo te vještine bitne u eri informacija, na modernom tržištu rada i globalnom društvu. Naziv vještina puno nam govori sam za sebe, a za razvoj tih iznimno bitnih dijelova ponašanja potrebno je uložiti određeni trud i vrijeme.

Kreativnost se često pogrešno shvaća kao osobina koja je svojstvena nekim ljudima ili nekim zanimanjima ili poslovima. Obično se vezuje uz stvaralačka zanimanja pa se neki ljudi smatraju iznimno kreativnima dok se drugi smatraju potpuno nekreativnima. To dakako nije točno.

Kreativnost je osobina koja je svojstvena svima. Kreativnost općenito možemo definirati kao sposobnost stvaranja ideja.
Premda je ona globalna i uključuje nekoliko intelektualnih i neintelektualnih čimbenika, obično je povezujemo s procesima mišljenja. Mišljenje je pojam koji se u svakodnevnom govoru koristi za izražavanje stavova, međutim, mišljenje je u psihološkom pogledu proces obrade ideja, predodžbi, simbola i pojmova. Mišljenje se često poistovjećuje s procesom rješavanja problema. Dakle, dok se suočavamo sa svakodnevnim situacijama, bile one važne ili nevažne, jednostavne ili komplekse, u njihovu rješavanju primjenjujemo svoje vještine mišljenja. Prema tome, možemo tvrditi da ćemo biti kreativni ovisno o tome na koji način razmišljamo.
Kada govorimo o vrstama mišljenja, ne možemo izbjeći najpopularniju podjelu na konvergentno i divergentno.

Divergentno mišljenje često se pojavljuje kao sinonim za kreativnost, a temeljno značenje može se prevesti kao „misliti u više pravaca“. U situacijama rješavanja problema divergentno mišljenje pretpostavlja pronalaženje više mogućih rješenja za jedan problem. S druge strane, konvergentnim mišljenjem nastojimo pronaći jedno odgovarajuće rješenje za jedan problem.

Konvergentno mišljenje najjednostavnije rečeno je ono što vježbamo cijeli život – misliti u jednom ispravnom pravcu. Ono je uvelike prisutno u roditeljskom te školskom odgoju i obrazovanju. Podrazumijeva vještinu odabiranja jedne točne informacije iz mnoštva informacija koje su nam zadane, tj. jednog mogućeg rješenja za problem koji nam je zadan. Kako bismo sebi olakšali rješavanje potencijalnih budućih problema, trebamo zapamtiti brojne informacije. Ljudi se razlikuju po tome koliko dobro rješavaju zadatke i probleme takvog tipa. Neki su u njima izvrsni i s lakoćom rješavaju situacije koje zahtijevaju logičko-analitičke sposobnosti. Bez takvog načina razmišljanja teško se mogu donositi zaključci, posebice ne oni smisleni.
Konvergentno mišljenje zahtijeva brzinu, točnost i logiku, a što više vježbamo takve zadatke, bit ćemo u njima sve uspješniji. Zašto? Zato što većina zadataka s kojima se susrećemo tijekom školovanja, ali i na radnom mjestu zahtijeva provjerene puteve rješenja, poznate tehnike i naravno znanje o problemskoj situaciji.

S druge strane, divergentno mišljenje je takva vještina pri kojoj se pokušava ponuditi ne jedno rješenje za problem nego više njih. U tom procesu se ogledaju i druge kvalitete našeg mišljenja kao što su fluentnost (sposobnost stvaranja velikog broja ideja), fleksibilnost (stvaranje nekonvencionalnih rješenja) i originalnost (stvaranje rijetkih ideja).

Pokazano na ovaj način, može se činiti da su konvergentno i divergentno mišljenje razdvojeni procesi. Međutim, oni su uvijek povezani – u većini slučajeva divergentnog rješavanja problema taj postupak mora završiti konvergencijom prema jednom rješenju. U većini životnih situacija nije moguće neki problem riješiti s primjerice dva potencijalna rješenja, moramo se odlučiti za jedno. Taj čin odabira između više rješenja koja smo osmislili nije ništa drugo nego konvergentno mišljenje.

Tehnikama divergentnog mišljenja potičemo stvaranje veza između udaljenih memorijskih čvorića ili naizgled odvojenih tema, poput nogometa i oslikavanja. Tehnikama konvergentnog mišljenja potičemo povezivanje znanja unutar jedne teme, poput toga kako šutirati loptu pod određenim kutom ili oslikati vazu. Tipičan zadatak koji se temelji na divergentnoj produkciji zahtijeva od osobe razmišljanje dalje od očitog. Primjerice, u vremenu od jedne minute navedite što više upotreba za šalicu. Prvo i očito rješenje je naravno za konzumiranje tekućine, ali ako uspijete navesti još barem desetak različitih namjena možete se smatrati potencijalno kreativnim.

Možemo li postati kreativniji?

Rezultati brojnih istraživanja pokazuju da možemo. Naime, pokazalo se da razvijanjem pojedinih aspekata mišljenja možemo utjecati na ukupnu kreativnost. Za razliku od nekih drugih sposobnosti s kojima smo rođeni, mišljenje je nešto što se dobrim dijelom uči. Drugim riječima, neke aspekte kreativnog mišljenja možemo naučiti. Postoje brojni dokazi da se razvijanjem fluentnosti primjerice u djece može potaknuti razvoj divergentnog mišljenja, a samim tim i kreativnosti. Na drugom mjestu je fleksibilnost koja po svojoj prirodi od osobe zahtijeva više mentalne manipulacije što je čini težom za uvježbati. Na zadnjem mjestu je originalnost kao dio kreativnosti koji je najteže naučiti. Originalnost se temelji na znanju i manipulaciji tim znanjem. Možemo reći kako ta vještina razlikuje stručnjake od inovatora. Stručnjak u nekom području posjeduje mnogo znanja o određenoj temi, dok kreativan stručnjak čini kreativan doprinos u određenoj temi putem inovacija, istraživanja ili unaprjeđenja teme.
Međutim, to je, čini se, više iznimka nego pravilo. Zašto je to tako? Školski odgoj i obrazovanje imaju iznimno velik utjecaj na naš mentalni razvoj. Brojna istraživanja koja su se bavila analizom školskih programa i pristupa upozoravaju na to da je velika većina školskih sadržaja osmišljena tako da razvija konvergentno mišljenje, dok su divergentni zadaci nerijetko manje zastupljeni ili zanemareni.
Obično su sadržaji koji razvijaju divergentno mišljenje zastupljeni u predmetima koji tradicionalno djetetu omogućuju prostor za izražavanje ideja (likovna i glazbena kultura, jezici i slično). Međutim, „znanstvena“ skupina školskih predmeta je izrazito sklona sadržajima oblikovanim na konvergentan način, što od učenika zahtijeva i takav način razmišljanja. U konačnici, školski sustav pretežito razvija konvergentnost. Bez obzira na stjecanje znanja, koje s vremenom može biti i zaboravljeno, ono što se ne zaboravlja su vještine mišljenja koje nam ostaju i kada završimo školovanje.
Teško je očekivati da će se u školskom sustavu dogoditi brze promjene te će djeca izići nužno sposobnija za tržište rada, društvo ili život. Promjene se događaju vrlo sporo i nije opravdano čekati dok se sustav školstva promjeni kako bismo nešto učinili za sebe ili svoju djecu. Uključivanjem u različite izazove, razgovor, stvaranjem prilika za istraživanje, igru i eksperimentiranje u sigurnom okruženju već činimo mnogo za buduće inovatore, znanstvenike, umjetnike, sportaše, učitelje, trgovce, filozofe i tko zna koga još.

Ivan Alagić