U odgojno-obrazovnoj praksi \u010desto se susre\u0107emo s u\u010denicima za koje mislimo da bi mogli imati zna\u010dajno bolje ocjene no to se iz situacije u situaciju iz nekog razloga ne doga\u0111a. Podbacivanje je pojava koja je rezultat interakcije vi\u0161e razli\u010ditih \u010dimbenika. Ako govorimo o obrazovanju darovitih u\u010denika, podbacivanjem opisujemo one u\u010denike koji ne ispunjavaju svoje potencijale ili ne anga\u017eiraju ve\u0107inu svojih kapaciteta za postizanje akademskog uspjeha. Slu\u010dajevi neuspjeha darovitih u\u010denika prisutni su u prakti\u010dki svim demografskim, etni\u010dkim ili kulturolo\u0161kim skupinama (Karaduman, 2013). To zna\u010di da su ‘podbaciva\u010di’ prili\u010dno heterogena populacija, posebice ako uzmemo u obzir psiholo\u0161ke i socijalne uzroke neuspjeha. Istra\u017eiva\u010di i prakti\u010dari obi\u010dno razlikuju dvije vrste podbacivanja: relativno i apsolutno. Relativno podbacivanje mo\u017eemo opisati kao postizanje neuspjeha u nekim akademskim podru\u010djima, no ne svim jer u pojedinima u\u010denik posti\u017ee o\u010dekivani uspjeh. S druge strane apsolutno podbacivanje ozna\u010dava neuspjeh u svim akademskim podru\u010djima. Ova vrsta podbacivanja izuzetno je riskantna jernjegova kona\u010dna posljedica mo\u017ee biti odustajanje i izlazak u\u010denika iz \u0161kolskog sustava.<\/p>\n\n\n\n
Za\u0161to dolazi do podbacivana? Na prvom mjestu imamo osobne \u010dimbenike uglavnom uzrokovane neskladom tj. asinkronijom izme\u0111u emocionalnog i kognitivnog razvoja koji mo\u017ee uzrokovati probleme u emocionalnoj ravnote\u017ei, neprilago\u0111eno pona\u0161anje i probleme u dru\u0161tvenom \u017eivotu (Cross, 2011). Tako\u0111er treba spomenuti da emocionalna i druge vrste preosjetljivosti \u010desto uzrokuje probleme u dru\u0161tvenom pona\u0161anju (Alias \u200b\u200bet al. 2013), specifi\u010dnoj strukturi osobnosti (Lacasse 1999. u Pfeiffer i sur. 2018), odre\u0111enim poreme\u0107ajima i deficitima, na primjer ADHD\/ADD (McCoach i sur. u Pfeiffer i sur. 2018) te vrijednosti i stavovi (Siegle i McCoach u Pfeiffer i sur.. 2018).<\/p>\n\n\n\n
Naj\u010de\u0161\u0107e psiholo\u0161ke karakteristike darovitih u\u010denika koji podbacuju u akdaemskom podru\u010dju su:
– niska akademska samopercepcija
– niska samou\u010dinkovitost
– niska samomotivacija i motivacija za uklju\u010divanjem u akademske aktivnosti
– vanjski atribucijski stil
– negativan stav prema \u0161koli i u\u010diteljima
– niska samoregulacija i nerazvijene metakognitivne vje\u0161tine<\/p>\n\n\n\n
Tako\u0111er, razlozi za neuspjeh mogu se prona\u0107i u neskladu i nedostatku podr\u0161ke obitelji (socijalni nesklad, financijski izazovi) i dru\u0161tvenim \u010dimbenicima kao \u0161to su je politika \u0161kole prema obrazovanju darovitih u\u010denika ili neambicioznost u\u010ditelja i nastavnika. .
Ako uzmemo u obzir samo nekoliko mogu\u0107ih \u010dimbenika podbacivanja, lako mo\u017eemo zaklju\u010diti da je gotovo nemogu\u0107e osmisliti univerzalni pristup potpore za primjerice grupu neuspje\u0161nih darovitih u\u010denika u nekoj \u0161koli. Svaki u\u010denik u \u0161kolu dolazi sa svojom ‘prtljagom problema’ i samim time se name\u0107e individualni pristup u tretmanu djetetovih potreba kako bi se omogu\u0107ile prilike za razvoj specifi\u010dnih kompetencija kako bi u\u010denik postigao optimalni \u0161kolski uspjeh.<\/p>\n\n\n\n
<\/p>\n\n\n\n
<\/p>\n\n\n\n