Odgoj darovitog djeteta često može biti zahtjevan s obzirom na ponekad vrlo specifične razvojne potrebe koje djeca s visokim potencijalima pokazuju. Za razliku od uobičajenog razvoja potencijalno daroviti mališani pokazuju veću potrebu za određenim podražajima, sadržajima, izazovima i prilikama za učenje. Ako tomu dodamo često specifičnu osobnost, karakter i interese, možemo razumijeti kako roditelji darovite djece mogu ostati zbunjeni ili se osjećati bespomoćno.

Dosadašnja iskustva u proučavanju odgoja i razvoja darovite djece te prakse odnosno različiti pristupi poticanju razvoja darovite djece pokazali su da, premda govorimo o nerijetko vrlo velikim razlikama od slučaja do slučaja, postoje stvari za koje se svaki roditelj treba pripremiti i nastojati ih primijenjivati.

  1. Pripremite se na teškoće. Prvo saznanje da je dijete darovito kod nekih roditelja izaziva euforiju i ponos, a kod drugih zbunjenost i strah. U oba slučaja valja sagledati stvari racionalno te informirati se što to točno znači, što možemo očekivati i što trebamo poduzeti. Roditelji često znaju biti preplavljeni vlastitim emocijama uzrokovanih djetetovim uspjesima i neuspjesima u školi ili socijalizaciji, mogu se osjećati frustrirano zbog raznih zaprjeka koje se nalaze na razvojnom putu njihova djeteta ili izolirano zbog nedostatka nerazumijevanja okoline ili ograničenih resursa lokalne zajednice ili škole.  Iz tog razloga nužno je biti strpljiv te aktivno tražiti alternativne mogućnosti pored onih koje su prve na dohvat ruke.  Kao vrlo dobro rješenje pokazale su se grupe za potporu ili organizacije koje okupljaju roditelje darovite djece gdje se mogu razmjenjivati iskustva i poslušati savjeti za određene situacije.
  2. Informiranje i edukacija. Kako bi se što kvalitetnije poticao razvoj djeteta koje ima specifične odgojne i obrazovne potrebe poželjno je informirati se, naučiti i saznati što više o fenomenu darovitosti i o karakteristikama intelektualnog i socio-emocionalnog razvoja te koje su specifičnosti vašeg djeteta. Na taj način se postiže bolji uvid u potrebe koje svako pojedino dijete ima te tako možemo bolje razumijeti kakvo okruženje trebamo omogućiti.
  3. Emocije. Možda najočitija razlika između darovitog djeteta i djeteta normalnog razvoja je u kapacitetima za učenje i usvajanje vještina. Već vrlo rano darovita djeca pokazuju iznadprosječne potrebe za specifičnim sadržajima i pokazuju visoku motivaciju za ovladavanjem nekim područjem. No, često se događa da se kreiraju obrazovni programi za rad s darovitima koji su fokusirani samo na intelektualni razvoj učenika. Smisao odgoja i obrazovanja je omogućiti cjeloviti razvoj djeteta i stoga je nužno staviti naglasak i na emocionalni i socijalni razvoj djeteta. Valja obratiti pažnju i sugerirati da školski ili neki drugi programi trebaju voditi brige o osobnom i emocionalnom razvoju svakog djeteta, o izgradnji pozitivne slike o sebi i razvijanju emocionalne inteligencije te osiguravati mogućnost da se daroviti učenici druže i surađuju sa sebi sličnima.
  4. Aktivno zagovaranje. U određenim situacijama roditelj darovitog djeteta mora postati i njegov advokat. Ovo se ne odnosi isključivo na roditelje nego i na učitelje te sve one koji su na neki način uključeni u odgoj i obrazovanje nekog djeteta.  Uža i šira društvena zajednica pa i škola ponekad ne pokazuju razumijevanje za specifične potrebe darovitih učenika ili određenog djeteta. Iz tog razloga oni koji uviđaju djetetove potrebe trebaju zagovarati djetetove interese kod nositelja odgojnih i obrazovnih politika na raznim razinama. To je nesumnjivo iscrpljujuć i nerijetko težak zadatak, no za stvaranje okruženja osjetljivog za posebne odgojno-obrazovne potrebe djece doprinos aktivnih advokata  ili ambasadora je presudan. Na taj način, malo po malo, osigurat će se resursi (bilo da se radi o školi, mjestu, gradu itd.) koji će odgovarati interesima sve djece koje imaju posebne potrebe, ne samo darovite djece nego i djece s teškoćama u razvoju.
  5. (Ne)idealna škola. Iskustva kod nas, ali i u svijetu su takva da ne postoji idealna škola.  Specifične potrebe darovitog učenika nisu najviši prioritet škole.  Razlozi zašto je to tako mogu biti razni. Daroviti učenici su relativno mala populacija unutar svake škole i u svakodnevnom funkcioniranju škole često nedostaje prostornih, vremenskih, financijskih ili kadrovskih resursa za pokretanje sustavnog programa rada s darovitim učenicima (ali i bilo kojom drugom specifičnom populacijom). Ono što je važno jest da u dogovoru sa stručnjacima iz vaše škole osigurate, koliko god je to moguće, prilike za učenje i istraživanje vlastitih interesa učenika, nikako ne inzistirati na apsolutnoj posvećenosti.  Umjesto toga vrijedi potražiti druge mogućnosti izvan škole, i kada je u pitanju intelektualni ali i socio-emocionalni razvoj.
  6. Surađujte. Pored već spomenute suradnje sa školom, korisno je surađivati i sa drugim organizacijama i institucijama s kojima je vaše dijete u doticaju. Ako dijete posvećuje puno vremena nekim aktivnostima van škole, primjerice sportu, glazbi ili se istovremeno bavi s više aktivnosti, roditelj je taj koji mora usklađivat sve ostale obaveze sa školskim. Također, ako vaše dijete ima dvostruke potrebe ili neke zdravstvene teškoće to dodatno komplicira stvar. No, uz organizaciju i savjetovanje može se pronaći optimalno rješenje.
  7. Organizirajte se. Planirajte aktivnosti unaprijed i držite se plana. Također, stvorite mrežu kontakata i osoba s kojima možete planirati i surađivati. Kontaktirajte s roditeljima koji su u sličnoj situaciji i organizirajte sastanke ili grupu za podršku. Surađujte sa stručnjacima za područje darovitosti, organizirajte savjetovanja i edukacije. Istražite što sve lokalna zajednica nudi i u što bi se darovita djeca mogla uključiti.
  8. Ivan Alagić