U posljednje vrijeme često se izostavljanje ili ukidanje domaćih zadaća u školama smatra pozitivnim, dobrodošlim korakom prema modernizaciji odgoja i obrazovanja. Ističu se prednosti pisanja domaće zadaće u školi, s ciljem rasterećivanja učenika i olakšavanjem savladavanja školskih obaveza. No, je li to baš tako?

Slobodno poslijepodne svakako jest odlična vijest za svakoga od nas. Ipak, treba li svako poslijepodne biti slobodno? Domaća zadaća ima važnu ulogu u obrazovanju, ali i odrastanju mališana. Ona ima nekoliko funkcija. Prvenstveno, ona ima repeticijsku ulogu, odnosno gradivo obrađeno ili naučeno u školi ponovno „vraća“ na radni stol. Ovo je posebno važno kod mlađih uzrasta i djece čije pamćenje još nije potpuno prilagođeno školi i koja još nisu razvila vlastiti stil učenja. Ova funkcija domaće zadaće je posebno značajna kod predmeta i aktivnosti koji zahtijevaju stjecanje vještine i koji nisu često u rasporedu, a za koje je potreban kontinuitet kako bi se savladali (npr. strani jezici, sportovi, sviranje, crtanje sl.) Vjerojatno je svatko doživio trenutak kada je shvatio da je višetjedno nevježbanje neke aktivnosti  rezultiralo značajnim padom u kvaliteti izvedbe.

Brojna istraživanja u psihologiji zaboravljanja pokazuju da zbog raznolikih faktora broj upamćenih informacija drastično pada u vrlo kratkom vremenu. Tzv. „krivulja zaboravljanja“ ukazuje na to da se nakon tjedan dana iz našeg pamćenja izgubi više od 50 posto informacija. Ako se neki školski predmet pojavljuje jednom u tjednu, period od sedam dana bez ponavljanja ili podsjećanja na određeno gradivo neće donijeti posebnu korist. Zaboravljanje je stalno prisutna pojava i kod odraslih i kod djece. Nije rijetkost da na početku drugog razreda učenici ne znaju čitati iako su u prvom razredu savladali čitanje. Dječje kognitivne vještine su u vrlo intenzivnom razvoju tijekom djetinjstva i kompleksne vještine kao što su čitanje ili računanje se doista moraju usvajati u kontinuitetu kako bi ostali čvrsto zabilježene u našem dugoročnom pamćenju.
S druge strane predmeti koji zahtijevaju stjecanje znanja i u kojima se uče novi pojmovi, odnosi i gdje se od učenika očekuje postizanje uvida nikako nisu „lagani“. Stoga i u ovom slučaju domaća zadaća kroz rješavanje određenih problema ili zadataka otvara mogućnost temeljitije obrade gradiva.

Domaća zadaća, ako je primjerena i dobro organizirana, ima značajnu motivacijsku funkciju. Domaća zadaća se ne bi trebala shvaćati nešto što „treba biti odrađeno“. Ona treba biti svojevrsni poligon na kojemu učenik koristeći znanje stečeno na nastavi, uz ostale izvore znanja, vježba vlastite kognitivne vještine. Smisao domaće zadaće nije isključivo utvrđivanje naučenog gradiva, nego i razvijanje vještina mišljenja, rješavanja problema te kreativnosti. Dobro osmišljena zadaća uključuje predviđeno školsko gradivo, mogućnost manipuliranja stečenim znanjima, rješavanje problema te mogućnost izražavanja. Svaka napisana zadaća mora imati „osobni pečat“ svakog mališana. Pojednostavljeno, dobra domaća zadaća bi trebala biti mala problemska situacija ili mali projekt koji učenik treba u što većoj mjeri riješiti samostalno. Roditeljska pomoć je dobrodošla ponekad, ali pogreške su dobrodošle uvijek. Svoju poznatu teoriju dječjeg razvoja Jean Piaget započeo je analizirajući pogrešne zaključke koje djeca čine u različitim fazama djetinjstva. Dakako, utvrdio je pravilnosti u činjenju pogrešaka i možemo reći da su one sastavni dio kognitivnog sazrijevanja svakog djeteta. Pogreške i netočne zaključke ne treba shvaćati negativno, a još manje ih negativno vrednovati. Prirodno je da djeca tijekom razvoja pogrešno zaključuju. Ipak, mali su još, i ukoliko njihove pogreške korigiramo i uputimo na postizanje ispravnog rješenja tada omogućavamo postizanje uvida u problem i djecu usmjeravamo na samostalno rješavanje problema. Ima li ljepšeg osjećaja kada postignemo nešto za što smo se (malo) pomučili?

Kroz samostalno osmišljanje rješenja neke problemske situacije, bilo da se radi o zadacima istraživanja, izražavanja ili konstruiranja, učenik razvija samoregulaciju, oblikuje vlastite stilove rješavanja problema, mišljenja pa i učenja. Nije to nešto što se može naučiti iz literature, za to je jednostavno potrebno upustiti se u raznolike aktivnosti koje od osobe zahtijevaju inicijativnost i korištenje vlastitih kognitivnih kapaciteta. Dakle, možemo govoriti i o formativnoj ulozi domaće zadaće. Ako tome pridodamo i mogućnost da učenik u zadaću unese i osobne interese, tj. da pored neke predviđene tematike kao okosnice, učenik u zadatak može unijeti i sadržaje koji se tiču njegovog osobnog interesa (primjerice da se gradivo iz geometrije obradi kroz sport) tada imamo nešto čemu će učenik pristupati sa zanimanjem i gdje će moći razvijati vlastite interese.

Također, valja naglasiti i reguliranje slobodnog vremena i općenito upravljanje vremenom. Sve što postoji u svijetu odraslih ima svoj začetak u djetinjstvu. Iz raznih vrsta dječjih aktivnosti i igre se razvijaju aktivnosti kojima se bave odrasli. Slično možemo zaključiti i o obavezama. Domaća zadaća predstavlja događaj o kojemu dijete treba razmišljati, planirati kada će ga i kako riješiti. Ovdje do izražaja dolazi djetetova samostalnost i preuzimanje odgovornosti za vlastite obaveze. Mlađim uzrastima će odrasli morati pomoći u organiziranju vremena za učenje, pisanje zadaće i igru. Starija djeca moraju naučiti organizirati vlastito vrijeme i planirati obaveze. Ako se radi o grupnim projektima, tada ne možemo zaobići socijalno-komunikacijski aspekt zadaće. Uz kvalitetu organizaciju svaki učenik će imati vremena za igru, hobije i druge interese. Zadaće iz nekih predmeta (koji zahtijevaju kontinuitet vježbanja) mogu biti češće, zadaće koje uključuju male projekte mogu biti tjedne ili čak mjesečne. U svakom slučaju, domaća zadaća i dalje ima važnu ulogu i pogrešno se predstavlja kao nešto zastarjelo i nepotrebno. Istovremeno težimo praktičnijem školovanju u kojemu bi temelj bilo iskustveno učenje i gdje bi učenici savladavali gradivo kroz projekte. Možemo li im to, ustvari, omogućiti već sad?